U ožujku 2020. se dogodila serija potresa. Od toga su 2 bila snažna (5.5 i 5.0), nakon čega je usljedila serija slabijih. Epilog te priče znate, ali ono što vam je možda promaknulo, da se na svega manje od 50 km zračne udaljenosti nalazi nuklearna elektrana.
Pokraj svega ostalog sto se događa, taj detalj je prošao ispod radara. Ipak, skrenuo bi pozornost na to, kao i pozitivnu priču mog prijatelja. O njegovoj novoj maloj hidroelektrani, više o tome na Jutarnjem. Ta lijepa priča me inspirirala na ovaj kratak članak. I ja sam ljudsko biće, pa jednim djelom pišem ovaj članak jer je riječ o mom prijatelju. Ali ima i jedan drugi jako bitan razlog koji možete otkriti samo ako nastavite čitati.
Mnogi zagovaraju nuklearne elektrane kao najčišću i najsigurniju energiju, al da li je to zaista tako iz perspektive Hrvatske? Stručnjaci kažu da se u slučaju problema samo odvoji jezgra i onemogući se bilo kakav daljni razvoj situacije. Zašto onda u posljednjih 30 godina imamo čak 2 katastrofe apsolutno nezamislivih razmjera?
Ukrajince i SSSR smo brzo osudili kao nesposobnjakoviće koji zataškavaju svoje greške. A što je onda sa Japancima? Ako se ni oni “nisu snašli”, kako bismo mi (Slovenci i Hrvati zajedno) reagirali u nezamislivom scenariju? Strah me same pomisli.
Svi bi htjeli nuklearnu energiju, ali neka ona dolazi od “nekud tamo”
Oko te nuklearne elektrane i ovako postoje pravne zavrzlame sa Slovenijom, što je čije? I vječno pitanje, kamo s otpadom? Pogledajte reakciju stanovnika naselja Čerkezovac nakon objave o preseljenju nuklearnog otpada u njihovo dvorište! Obzirom da je to mjesto na samoj granici sa BiH, idemo u direktan sukob i sa tim susjedima. Kako kažu građani te zemlje, zašto mi nebi svoj otpad odlagali pokraj Dubrovnika… I tako to ide u krug. Svi bi htjeli nuklearnu energiju, ali neka ona dolazi od “nekud tamo”, a otpad neka se odlaže “još dalje od tamo”.
Za riječane koje ne brine daleki Čerkezovac, neka pogledaju kroz prozor i vjerojatno će ugledati jednu od najvećih gradjevina na Kvarneru, termoelektranu u Kostreni. Ta općina već godinama promovira svoje “elitno” naselje gdje se može uživati u bezbrižnoj šetnji i kupanju u moru. U isto vrijeme osporavane razine oboljenja od raznih terminalnih bolesti odlaze u drugi plan. Tako da susjedne općine, ni krive ni dužne, udišu užasnu kvalitetu zraka, cijene nekretnina su niže, a ljudi su nemoćni.
Davno je Novi List pisao da termoelektrana Rijeka prelazi na plin. Ali, na stranicama HEP-a, piše da je pogon… loživo ulje. Ima i članaka da je konzervirana (ne radi), osim u slučaju manjka struje iz nuklearne elektrane. Vjerotnije je da ćemo pribjeći prokušanom rješenju, zvanom uvoz, ali skrenuo bi s teme. Za davna vremena, TE Rijeka je bila odlično rješenje, ali sada smo dio Europske Unije i barem za sata, godina je 2020.
Kad sam već spomenuo Kostrenu, nikad mi nije bilo jasno kako se ulica na svega par kilometara od rafinerije ( sa svojim ekološkim otiskom) i termoelektrane naziva “aleja bogataša”? Kako agenti nekretnina mogu napisati da se kuća nalazi u “elitnom” djelu? Moramo promjeniti ovakvo razmišljanje!
Ukratko, to je moje viđenje Hrvatske i Kvarnera. Globalnu priču o fosilnim gorivima, stakleničkim plinovima, čudnim vremenskim promjenama vjerujem da svi znate. I ne, neću reći da je zbog toga došlo do pandemije. Jer se ne razumijem u to. Ne razumijem se niti u energiju, ali mislim da sadašnji sistem nije ni približno održiv za narednih 30 godina. I vidim sukobe koji eskaliraju.
Ovaj članak nije relevantan zbog koronavirusa, ali tako ni zelena energija nije nikad relevantna
Znam da je sad koronavirus u fokusu i da nisam relevantan s ovim člankom! Al tako je to i sa čistom, zelenom energijom. Uvijek je nešto drugo relevatnije. Kao na primjer novac. Odakle nam novac za to, i kada će mi se vratiti uložen novac. No, netko se možda ipak zapita, slijedeći put kada upali neki uređaj pogonjen strujom… Odakle ta struja zaista dolazi i što mogu učiniti da dolazi iz obnovljivog izvora energije?
I tu je vrijeme za povratak na početak ovog članka. Pozitivna priča iz Korduna, na rijeci Glini. Udaljeno nekih 60 km od prije spomenutog mjesta Čerkezovac. Dok jedni na granici planiraju ostaviti nuklearni otpad, drugi ulažu ogroman novac i napor kako bi izgradili hidroelektranu iz obnovljivih izvora energije.
Ti jedni i drugi smo mi! Hrvati! Nije neki stranac uradio nešto loše, niti je uradio nešto dobro! Sve smo to mi sami i imamo tu snagu izbora da odlučimo kojim putem želimo ići!
Možda hidroelektrane generiraju manje od 1% ukupne struje u našoj domovini, ali zapitajmo se zašto je to tako! Ono što zaista želim reći je da se ne radi o hidroelektranama, radi se o tome da svi moramo odabrati stranu! Obnovljivi izvori energije ili ne! Sukobi sa susjednim državama ili ne. Čisti zrak ili ne. Onda će povrat na uloženo imati više smisla i možda prestanemo ulagati u otvaranja još jednog kafića, još jedne nekretnine za iznajmljivanje, još jedne tvrtke koja nije otporna na krizu.
Neka ovaj tekst bude poziv investitorima i onima koji su imućni da izgrade i ulože u energetsku infrastrukturu jer to Hrvatskoj treba. Jeftina i čista struja. Grijanje iz geotermalne bušotine, niskoenergetska gradnja, vjetroelektrane, solarno grijanje, hidroelektrane, to nama treba! Sa time možemo izgraditi uspješne datacentre, voziti aute, električne skutere, grijati se, kuhati, hladiti i grijati apartmane kao i mnoge druge stvari.
Kada vam se slijedeći put netko javi sa dokumentacijom, molbom ili ponudom za bilo što vezano uz energiju koja dolazi iz obnovljivih izvora pokušajte toj osobi pomoći da ostvari svoj cilj. Iako to možda ne znate, to je i vama u interesu.